DAJE SE NA ZNANJE:

30 December 2014

Ova dva filma su ovde spojena iz dva razloga. Prvi, oba su predstavnici giallo žanra a drugi, gledao sam ih na veoma lošim kopijama.

1.  L'assassino ha riservato nove poltrone aka The Killer Reserved Nine Seats (1974)


Režija: Guissepe Bennati

Glume: Rosanna Schiaffino
             Chris Avram
              Eva Czemerys

Grupa (heterogenih u svakom smislu) prijatelja/poznanika odlazi u posetu na imanje/vilu jednog od njih. On im tu ispriča ukletu priču o prošlosti ove kuće (a nekadašnjeg teatra) i ubistvima koja su se tu odigrala nekada davno. Zgodan uvod za predstojeći masakr koji počinje kada otkriju da je vila zaključana i da ne mogu da pronađu izlaz iz nje.

Ono što sledi je tipičan, retko inventivan, slasher film u kome ubica (sa maskom) eliminiše na raznovrsne načine jednog po jednog gosta vile. Jesu ti načini raznovrsni ali je sve to snimljeno dosadno, predvidljivo i generički.


Nema ovaj giallo ništa posebno što bi ga izdvojilo iz mora sličnih. I taj, kao twist, sa kraja, kojim nam autori poručuju da smo, kao, gledali nešto više od  običnog giallo, niti je toliko efektan niti (ne)potreban.  "L'assassino ha riservato nove poltrone" sa druge strane je pristojno snimljen, odglumljen i režiran te ga ipak preporučujem onima kojima nikada nije dosta gaillo filmova.

Na skali od (1-6) ocena: 2





2. Alla ricerca del piacere aka Amuck ! (1972)


Režija: Silvio Amadio

Glume: Barbara Bouchet
                Rosalba Neri
                Farley Granger



Za razliku od prethodnog, siguran sam da bi "Amuck" dobio na kvalitetu da sam pogledao bar malo pristojniju kopiju. Nažalost, koliko sam informisan, trenutno nema boljeg transfera slike od ovog dostupnog na tržištu.



"Alla ricerca del piacere"  je verovatno najprepoznatljiviji po svojoj čuvenoj slouvmošn sceni (slika iznad) u koje nam obe glumice, Barbara i Rosalba,otkrivaju svoje čari. Onaj ko je zaludan može da taj insert pronađe na net-u, na sajtu koji nije youtube, ali nije ni onaj na koji ste možda pomislili. Ali ako ste se već toliko potrudili  onda je bolje da odgledate čitav film. 

Osim interesantne muzike za koju je zaslužan Teo Usuelli i već pomenute dve glumice, "Amuck!" je obeležio svojom makabre   ulogom i Hičkokov pulen Farley Granger (Konopac, Stranci u vozu) . Granger je još jedan od niza, pre svega američkih, veterana glume, koji su svoju poznu karijeru obeležili ulogama u opskurnim italijanskim filmovima iz sedamdesetih godina prošlog veka.

Inače, ovaj poster iznad sa rečima "He kidnapped beautiful women and bla,bla" nema mnogo veze sa samom radnjom filma. "Amuck!" ima jedan standardni (za giallo), manje više, nezanimljiv zaplet. Barbara Bouchet pokušava da otkrije šta se desilo sa njenom drugaricom koja je nestala dok je radila kao tajnica/sekretarica na imanju profesora/pisca (Granger) u blizini Venecije.  




Kao što vidimo, motiv pisca i lokacija Venecije je često korišćena u giallo filmovima, pa sa te strane "Amuck!" ne pruža ništa novo ali zato, sigurno predstavlja jedan od najerotičnijih (u najboljem smislu) giallo filmova koji su snimljeni u tom periodu.

Na skali od (1-6) ocena: 3-*

* koja će se možda promeniti ako ikad pogledam bolju kopiju

recenzija: Biograf

27 December 2014

Jedan od onih filmova koje je veoma lako voleti a, čini mi se, još lakše mrzeti.


Režija: Derek Cianfrance
Glume: Ryan Gosling
             Bradley Cooper 
             Eva Mendes
I mada ga je nezahvalno porediti sa nekim našim ostvarenjima (jer to su ipak dva raličita nivoa poimanja filmske umetnosti) dok sam ga gledao nisam mogao da se otrgnem pomisli da bi ovako nešto rado snimili autori filmova poput "Mala", "Tamna je noć" i ponajviše, "3 letnja dana". Toliku količinu negativnih dešavanja u životima junaka "The Place Beyond the Pines", uz neverovatne koincidencije i obrte odavno nisam video u nekom američkom filmu i oni (likovi) kao da su pobegli iz nekog našeg  "socijalnog" filma.
 Na sreću "The Place Beyond the Pines" je mnogo bolji film od pomenutih (a naših).

Ova, gotovo epska struktura filma, koja pokriva različite generacije i vremenske periode, je najbolja u svom glumačkom delu. Svo troje glumaca (da, čak i Eva Mendes) su nam pružili vrhunske kreacije. Rajan je odličan kao eks-cirkuzant/motorista/pljačkaš banke/na izgled introvertan/otac, Bredli je veoma dobar kao policajac/heroj/kukavica/karijerista/otac a i Eva je dobra u svojoj nezahvalnoj ulozi žene akuzativa (jer sve vreme "trpi" radnju). Rej Ljota je ipak taj koji svojom kratkom epizodom pokupi sav glumački šnjur. I dok bi mogao da zamislim i neke druge glumce u ulogama koje igra pomenuta trojka, ne postoji niko ko bi bolje od Ljote odigrao ulogu jezivog/"prljavog" policajca i samo zbog njegove bravure vredi pogledati film.

Osnovna mana "The Place Beyond the Pines" je njegovo trajane. Dva sata i dvadeset minuta za ovakvu priču je jednostavno predugo. Niti je toliko tema univerzalna (kako pokušava da nam "proda" Cianfrance) niti nam je stvarno bilo potrebno da gledamo neke situacije (pa i neke likove) kako obavljaju radnje od nikakve važnosti za film. Naročito poslednja trećina filma donosi pad i istovremeno uvodi nove likove za koje, navodno, publika "mora" da gaji simpatije ili bar nekakva osećanja. Tome nimalo ne pomaže veoma vidljiva činjenica da likove sedamnaestogodišnjaka tumače znatno stariji glumci.

 Derek Cianfrance je uspeo, mada sam siguran da mu to nije bilo namera,  da nijednog aktere ove teške drame ne prihvatimo kao realnu osobu, od krvi i mesa, već ih je prikazao kao nekakve pijune na šahovskoj tabli kojima neko drugi (režiser i scenarista) diriguje sudbinu i smešta ih u određene situacije jer, eto, baš bi bilo zgodno kada bi bili baš tamo i baš u tom momentu. I kao što nam u šahu, najčešće nije stalo do tih pijuna, tako i u ovom filmu autori nam ne daju šansu da nam stvarno bude bitna sudbina bilo koga od ovih imaginarnih likova.



Na skali od (1-6) ocena: 3+

recenzija: Biograf


25 December 2014

Ovo je sigurno najbolji horor film iz 2014 godine koji sam pogledao. Nevolja je što sam pogledao još samo 2 (i slovima dva) horora iz 2014 te samo u tom kontekstu možete tumačiti prethodnu rečenicu.
Mada, kada pogledam listu horora iz 2014 većinu tih ostvarenja i nemam preteranu želju da pogledam. Opet, ovo ne znači da je Baba dok-dok-dok, loš film. Naprotiv. Sa druge strane sigurno nije i najbolji horor koji sam pogledao ove godine.

Recenzija je preseljena na novi sajt http://www.bozzavampir.com/2017/08/19/the-babadook-2014/

23 December 2014

Oba ova filma imaju nekoliko zanimljivih detalja zbog kojih ih vredi pogledati ali i takođe podosta i onih drugih zbog kojih su zasluženo, manje više, zaboravljeni. Oba takođe imaju elemente giallo žanra ali nedovoljno da bi ih svrstao u prave predstavnike "žutih" (a to nisu, da ne bude nikakve nedoumice i uprkos Nikoliću Tomi, kineski filmovi).

1. Coartada en disco rojo aka The Two Faces of Fear (1972)





Režija: Tulio Demicheli

Glume: George Hilton
              Fernando Rey
              Anita Strindberg
              Luciana Paluzzi

Špansko-italijanska koprodukcija od pre 42 godine (ako ovo čitate 2022 onda je od pre pedeset godina) je krimić smešten u privatnu kliniku u kojoj se kokaju doktori. Tačnije, samo jedan. Majkl mu je ime, njegova majka ponosi se njime. Hteo je da prebegne na drugu, konkurentsku, kliniku u Milanu (do koje se putuje avionom) ali pre nego što je spakovao kofere i sanduke neko ga je spakavao u onaj drugi, mrtvački sanduk.

Osumnjičeni su njegova žena (Strindberg), njegov najbolji drug i kolega (Hilton), vlasnica klinike Elena, a ništa manje sumnjiv nije ni direktor te iste klinike.
 Elena je inače veoma bolesna, na srceta, i neophodna joj je operacija.
Udovica Anita Strindberg (Who Saw Her Die)je takođe doktorka, ne sa sela, već sa iste klinike.


Ovaj neinventivni zaplet (i rasplet) na sreću, poneki put biva presečen istragom duhovitog inspektora (Fernardo Rey) koji je upravo prekinuo sa pušenjem. A svi u filmu, oko njega, puše.
Sem tih, malobrojnih, interesantnih pasaža ovaj film će te pamtiti (ukoliko ćete ga uopšte pamtiti) po operaciji na srcu. Te scene, u kojima nema nikakvih specijalnih efekata već je direktno prikazana prava operacija,  onima sa slabijim stomakom (a to sam ja) nimalo neće prijati. Sa druge strane, te scene, su i vrhunac filma i priznajem,donose odličan saspens i glavni razlog su što filmu dajem prelaznu ocenu.


"Coartada en disco rojo" je jedan (ispod)prosečan krimić koji ne zaslužuje vašu pažnju ukoliko vas ovih prethodnih nekoliko pozitivnih stvari koje sam naveo nisu inspirisali da ga ipak pogledate.


Na skali od (1-6) ocena: 3-*

* na jedvite jade

recenzija: Biograf

2. Anima Persa (1977)

Režija: Dino Risi
Glume: Vittorio Gassman
               Catherine Denevue
               Danilo Mattei
            
Za razliku od prethodnog filma, "Anima Persa" je imala značajne ambicije i na umetničkom i na internacionalnom/festivalskom/nagradnom planu. Režirao ju je Dino Risi, koji je dve godine ranije doživeo veliki međunarodni uspeh sa filmom "Miris žene" (Profumo di Donna) (rimejk tog filma je doneo Al Paćinu oskara), muziku je komponovao već čuveni Francis Lai ("Ljubavna priča","Jedan čovek i jedna žena") a za direktora fotografije je angažovan Toninno Delli Colli .
Snimljen po romanu Đovanija Arpina (po čijem delu je Rosi snimio i "Miris žene") radnja "Anima Persa" je smeštena u Veneciju i to pretežno u jednu ogromnu vilu. 

Mladi Tino dolazi da živi kod svog ujaka i ujne (Denev) jer započinje studije slikarstva u obližnjoj venecijanskoj školi.



Ubrzo će se otkriti da kuća krije mračne tajne koje polako počinju da isplivavaju na površinu i da utiču na sudbinu svih aktera ove storije. 





Rosi uspeva da, u početku, prilično kamernoj studiji o otuđenosti ludilu/usamljenosti/patnji da interesantan ton, tako da film nikada ne upada u (preveliku) monotoniju (...  to je melanholija, nije monotonija...). Upečatljiva je scena vožnje kanalima Venecije u kojoj ujak (maestralni Gassman) priču istoriju ovog prelepog grada svom nećaku tako što mu otkriva kakvi su sve grozomorni zločini dešavali iza bedema pojedinih kuća.



Ono što je takođe dobro u filmu jeste da nam pojedine zaplete raspliće taman na vreme. tako da relativno brzo saznajemo ko se (i šta) krije na tavanu vile. Završnica, mada predvidljiva, donosi dovoljno emotivnog uzbuđenja da i dalje bude efektna.
Ova gotska misterija/drama uprkos svojih dobrih osobina nije i dovoljno dobra da bi je po nečemu istakli u moru sličnih (po atmosferi) filmova iz toga doba. Misterija nije dovoljno interesantna, horor elementi nisu dovoljno horor (mada Anima Persa i nije horor, da odmah bude jasno, da se ne bi ste previše razočarali), pa snažna poruka (koju se bar nadam da su nam autori želeli pružiti) biva zakamuflirana  nekim paralelnim rukavcima priče (poput naivne ljubavne priče). Bilo je ovde lepog štofa ali odelo koje  je na kraju sašiveno nije ispalo po meri.

Na skali od (1-6) ocena: 3+

recenzija: Biograf

21 December 2014

Ispade da je glavni razlog zbog čega ćete možda poželiti da pogledate ovaj film, bizaran kameo Donalda Saterlenda koji ovde bukvalno glumi leš. Tih par, stvarno urnebesnih, scena sa početka odlično nas uvode u  iščašen svet "Sudije i njegovog dželata" (kako se zvao, u nas, istoimeni roman po kome je snimljen  "Der richter und sein Henker") koji nam je, pre svega poznat kao glumac, Maksimilijan Šel kreirao zajedno sa autorom tog romana, Friedrich Dürrenmatt, koji ovde čak i glumi.



Za muziku je bio zadužen Ennio Moricone ali samo na početku, u nekoj vrsti introa, imamo  prepoznatljivu melodičnu Morikoneovu temu. Ta prva polovina filma čiju kulminaciju imamo u takođe još jednoj bizarno/uvrnutoj sceni sahrane je i najbolji deo filma. Nažalost, ti nagoveštaji dobrog filma ostaju samo nagoveštaji i "End of the Game" ostaje zasluženo zaboravljeni film.

Ne pomaže tu ni lepa Žaklin

a ni to što ćemo, upravo u toj boljoj polovini, ugledati i miška od "Šampiona" Vojta, ako u tom trenutku ne trepnete.




 "End of the Game" osim povremenih, kao što rekoh, zanimljivih scena kao i upečatljivih (na jedan ili drugi način) uloga svih glumaca, pada na planu trilera i krimića tako da i razrešenje "misterije", mada neočekivano, deluje kao iz nekog drugog filma.

Martin Ritt, poznatiji kao režiser, ovde glumi glavnu ulogu.




Režija: Maximilian Schell
Glume: Martin Ritt
               Jon Voight
               Jacqueline Bisset





Na skali od (1-6) ocena: 3

recenzija: Biograf

19 December 2014

Fa, fa,fašista nemoj biti ti !

Ko se to meni krije u kućici za igračke ?
A intervju ?
Nikad te niko  neće volet ko ja....

18 December 2014

Mada "The Last Days on Mars" nipošto ne bih preporučio kao film zgodan čak i za neobavezno razbijanje dosade ništa mi ne sprečava da ovu kratku recenziju ne iskoristim za (ne)obavezno popunjavanje (blog) vremena

Režija: Ruairi Robinson

Glume: Liev Schreiber
             Elias Koteas
             Olivia Williams

Poslednji dan misije na Marsu donosi članovima neočekivana uzbuđenja. Na žalost, ta uzbuđenja se ne odnose i na gledaoce ovog SF filma.


Solidna glumačka postava i lik Marka Petrovića (Goran Kostić) koji poneki put opsuje po naški, nisu dovoljni da iznesu film koji pati od mnogih scenarističko/režiserskih problema. "The Last Days on Mars" je relativno zanimljiv samo u tih prvih desetak minuta, a kada započnu "interesantna" dešavanja i otkrijemo čime će se u stvari ovaj film baviti, postajemo totalno ambivaletni prema dešavanjima na ekranu. A i onaj "naš" brzo, i to zauvek, začepi svoju gubicu.

Nije  "The Last Days on Mars" negledljiv ali je užasno dosadan i neinvetivan pa ga slobodno zaobiđite. Ovo debitantsko ostvarenje irskog autora Ruairi Robinsona ne obećava naročito zanimlljivu karijeru.

Na skali od (1-6) ocena: 2


recenzija: Gimitrije Verzićduh sa dva plava oka


17 December 2014

Meni se "Ender's Game" dopao...uglavnom.

U nekoj dalekoj budućnost došla je do rata između naše i vanzemaljske insektolike rase. U tom prvom sukobu ljudi su, uz dosta sreće, izašli kao pobednici. Pedeset godina kasnije, u iščekivanju novog napada, odabrana deca prolaze kroz obuku (Borbenu akademiju) jer se smatra da su ona, zbog svojih intelektualno/psihofizičkih/gejmerskih osobina, u prednosti nad odraslim ljudima i jedina šansa naše civilizacije za opstanak.


Režija: Gevin Hood

Glume: Harrison Ford
              Asa Butterfield
              Viola Davis

Zbog čega je ovaj film dobar ? Ima legendarnog Harrison Forda u jednoj od svojih najboljih uloga iz pozne karijere, mali Asa je ubedljiv kao Andrew "Ender" Wiggins a i svi ostali klinci su odlični. Takođe, vizuelno ovaj film deluje gotovo savršeno. Ja sam spreman da poverujem da ta "Borbena akademija" stvarno tako izgleda u toj budućnosti i da upravo tako mora izgledati obuka za buduće komandante elitnih jedinica. U stvari, sama obuka i odnosi među učenicima, dati su u klasičnom ključu,  prepoznajemo situacije, sukobe, motive iz nekih drugih čuvenih filmova koji se bave vojnim drilom (ili iz sospstvenog iskustva za ove koji su imali tu (ne)sreću da godinu dana svog života prepuste nekim čikama u maslinastim uniformama).  Ovde je to još dodatno zanimljivo jer su glavni junaci klinci od jedanaest,dvanaest godina.

Zbog čega onda "Enderova igra" nije odlična ? Neki delovi filma jednostavno ne fukcionišu. Film je zasnovan na prva dva romana iz,za sada, beskrajnog serijala o Enderu (pisac Orson Kard ) koja su objavljena 1985 i 1986 godine. Mogu ocenjivati samo film jer nisam čitao ove, kako vidim, popularne i cenjene SF romane, pa mogu samo pretpostaviti da mnogi nedostaci filma na nivou priče su posledica određenih sažimanja i skraćivanja koja su morala uslediti da bi se napravio jedan celovečernji film. Elem, bilo kako bilo, lik Viole Davis koja tumači psihologa zaduženog za procenu da li su deca dovoljno zrela/sposobna za svoju ulogu, ovde je jednostavno suvišan/nepotreban, olako utrošen. Kao da je u filmu samo zbog toga da bi Harison Ford imao sa kim da priča.
 Zatim, Gevin Hood (koji je napisao i scenario) u pojedinim trenucima kao da koči/ublažava radnju pa pojedina dešavanja nemaju onakav dramatičan efekat kakav su (verovatno) želeli da postignu. Posebno se to odnosi na završnicu filma koja, barem meni, liči da je nakalamljena, nabacana raznim idejama koja su nam ovde prezentovana kroz monolog, znači reči, i samim tim, pošto je film pre svega vizuelni medij, nije dovoljno ubedljiva.



"Ender's Game" je doživeo skromni uspeh na blagajnama i nisu planirani nastavci.

Na skali od (1-6) ocena: 3+


recenzija: Biograf